10. veljače 1947. u Parizu je potpisan mirovni ugovor između Jugoslavije i Italije. Kada su 1945. oslobođeni, Rijeka, Istra, Zadar, Slovensko Primorje i Trst nisu priznati kao sastavni dio Jugoslavije. Sav oslobođeni teritorij zapadno od Rječine, koji je po Rapalskom i Rimskom ugovoru do njene kapitulacije 8. rujna 1943. pripadao Italiji, došao je pod vojnu okupaciju i bio je podijeljen na Zone A i B. Pariški mirovni ugovori iz 1947. su dio velike globalne konferencije između država pobjednica u II. svj. ratu i saveznica nacističke Njemačke (Italija, Bugarska, Finska, Madžarska i Rumunjska).
Italija je dijelove ratnih i drugih stečevina vratila Jugoslaviji (Istra, Cres, Lošinj, dio Slovenskoga primorja, Zadar, Lastovo, Palagruža) i Grčkoj (Dodekanez), te se odrekla svojih afričkih posjeda.
Pitanje jugoslavensko–talijanske granice riješeno je i stvaranjem Slobodnog Teritorija Trsta. Ugovori su obavezali zemlje potpisnice da moraju poduzeti sve mjere koje će osigurati da sve osobe pod (njihovom) jurisdikcijom budu zaštićene, bez diskriminatornih odredbi na temelju rase, spola, jezika ili religije, kao i da će poštovati ljudska prava i sve temeljne slobode pojedinca, uključujući i slobodu govora, štampe i religije, političkog organiziranja i javnog okupljanja.
Svaka
se zemlja potpisnica obavezala da će poduzeti potrebne korake kako bi
spriječila ponovno rađanje fašističkih ili drugih političkih, vojnih ili
paramilitarnih organizacija, koje za cilj imaju uskraćivanje demokratska prava
građana. Italija se u članku 17. ovog sporazuma obvezala zabraniti
fašističke organizacije, bile one političke, vojne ili milicijske.
Povijest fašističke
okupacije Istre
Za bolje razumijevanje razloga koji su doveli do potpisivanja Mirovnog ugovora između Jugoslavije i Italije 1947. godine treba imati na umu Londonski tajni ugovor od 26.04.1915. godine potpisan sa strane Engleske, Francuske, Carske Rusije i Italije kojim je Istra poklonjena Italiji kao nagrada za njen ulazak u Prvi svjetski rat na strani sila Antante, protiv Centralnih sila (Njemačke i Autro-Ugarske).
Raspadom Autro-Ugarske i potpisivanjem primirja 3. studenog 1918., a na osnovi tajnog Londonskog ugovora, talijanska vojska je podkraj 1918. okupirala Istru, zatim Rijeku i neke druge teritorije.
Ovi teritorijalni ustupci Italiji na račun Hrvatske i Slovenije bili su osnova za utvrđivanje granica na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. i konačno sramotnim Rapalskim ugovorom od 12. studenog 1920. godine između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije. Italiji je tada pripala cijela Julijska krajina, a 600.000 Hrvata i Slovenaca ostalo je u granicama imperijalističke Italije i pogaženo njihovo pravo na vlastito određenje o svojoj sudbini.
Rapal je
tamna mrlja u povijesti Istrana jer je to bila izdaja njihovih vječitih težnji
i borbe za nacionalnu i socijalnu slobodu.
Odmah nakon okupacije Istre talijanska vlast počela je sustavno zatirati sve
oblike hrvatskih i slovenskih nacionalnih životnih obilježja. Zabranjuje
isticanje hrvatskih zastava, raspušta i ukida provincijska autonomija, općinska
vijeća i otpušta službenike hrvatske i slovenske nacionalnosti, interniraju se
mnoge istaknute ličnosti, zabranjuje upotrebu hrvatskog i slovenskog jezika u
javnom i čak u privatnom životu. Zatvaraju se hrvatske škole, čitaonice,
tisak i druge kulturne i gospodarske institucije.
Dolaskom fašista na vlast u Italiji prilike se zaoštravaju, uvodi se brutalna
represija. Mussolini još 1919. g. osniva fašističke odrede “Squadre d’
azione”, koji se posebno usmjeravaju na Hrvate i Slovence, ali ne
štede niti antifašistički opredijeljene Talijane.
Planski i smišljeno je vođena akcija talijanizacije i denacionalizacije slavenskog življa. 115.000 Hrvata je prinudno – dekretom – pretvoreno u Talijane. U Istru je dovedeno 30.000 “renjikola”, Talijana koji se raspoređuju na sva bitna i sporedna radna mjesta.
Na Trećem ministarskom zasjedanju u Parizu od 24.04. do 16.05.1946. godine ministri vanjskih poslova: ruski Molotov, francuski Bidault, engleski Bevin i državni tajnik SAD Byrnes, nisu se složili o liniji razgraničenja između Italije i Jugoslavije.
Francuski
prijedlog za razgraničenje je ostavljao Jugoslaviji čitavu Istru, osim Bujštine
i Koparštine od donjeg toka rijeke Mirne i zapadno od Oprtlja.
Američka linija bila je slična nekadašnjoj Vilsonovoj liniji i za nas
najgora, ostavila je Italiji Labin, Rašu (rudnik) svu zapadnu obalu Istre, ali
tako da bi Kringa, Karojba i Tinjan pripali Jugoslaviji.
Engleska linija bila je jednaka ovoj koju je godine 1919. prema
ondašnjem političkom prilikama predlagao jugoslavenski prijatelj Seaton Watson,
ostavila je također Italiji Pulu i zapadnu Istru, ali joj oduzima Labin, Rašu,
Svetvinčenat, Motovun i Oprtalj u korist Jugoslavije.
Za Tita je najpovoljniji prijedlog Ruski. Ova linija razgraničenja nije
se mnogo razlikovala od Jugoslavenskog prijedloga. Po njoj bila bi Jugoslavija
vratila čitavu Julijsku krajinu sa Tržičem, Goricom, Goričkim brdima, Krminom,
Čedakom, Beneškom slovenijom i Kanalskom dolinom.
Tadašnji ministar predsjednik Jugoslavenske vlade i šef jugoslavenske
delegacije Eduard Kardelj , održao je 3.05.1946. govor pred vijećem ministara
navodeći kako su svi osim ruskog prijedloga nepravedni za Jugoslaviju, ne samo
geografski već i zbog nacionalnog debelansa. Podastro je podatke prema
austrijskom popisu stanovništva iz 1910. godine. “Mi tražimo samo
nasilno oduzeti teritorij koji je vjekovima naseljen našim narodima”.
Komisija je u Pazin stigla 15. ožujka 1946. godine.
U Pazinu komisija je primila delegaciju Kotarskog i Oblasnog NOO za Istru koji su joj predali Memorandum Oblasnog NOO s nepobitnim argumentima. Zbor svećenika sv. Pavla za Istru predali su komisiji za razgraničenje svoj memorandum sa potpisom 48 istarskih svećenika s apelom za priključenje Julijske krajine Jugoslaviji pod naslovom “Spomenica Hrvatskog svećenstva”. Takvo domoljubno stajalište katoličkih svećenika Istre ogorčilo je vrh Katoličke crkve u Italiji, a posebno tršćanskih biskupa.
Iz Istre se u Pariz šalju brojni brzojavi. Na svakoj zgradi i zidu svjedoče pisani zahtjevi kao nrp. “Nije Tito koji hoće Istru, već Istra koja hoće Tita”… “Con Tito per la liberta”… itd. , o čemu se uvjerila komisija, kao i o raspoloženju stanovništva.
Ministri se opet sastaju 26.06.1946. na četvrtom zasjedanju. Šef Jugoslavenske delegacije u Parizu Eduard Kardelj protestira. Francuzi posreduju, kako bi se spasio mir i dolazi do kompromisnog prijedloga o slobodnoj teritoriji Trsta i zaštićenim zonama A i B s nekim modifikacijama.
Konačno, da bi odluka dobila pravni oblik i snagu, sazvana je Mirovna konferencija kojoj je prisustvovala 21 država, sve one koje su tokom rata bile u ratnom stanju sa Italijom, a zasjedala je u Parizu 29.07. do 15.10.1946., iznosili su se razni prijedlozi za i protiv, Titova delegacija, iako nezadovoljna ipak nešto popušta, ali nije se moglo više postići.
Definitivni zaključak Političke komisije potvrdila je Mirovna konferencija na plenaronoj sjednici u noći 9. i 10. listopada 1946. g., većinom od 14 glasova, 5 je bilo protiv, dva suzdržana. Ta je odluka bila konačna.
Ipak kada su sve države potpisale u Parizu takav mirovni ugovor s Italijom 10.02.1947. potpisala ga je i Jugoslavija.
U Italiji je ostalo još 60.000 Slovenaca, a u Trstu (tršćanska državica) 16.000 Hrvata i oko 100.000 Slovenaca. Trst s ostalim područjem nije pripao Jugoslaviji, ali nije pripao tada niti Italiji. Tako su Bujština i Koparština ostale i dalje zona “B” pod jugoslavenskom upravom, a zona “A” pod zapadnom jurisdikcijom. 16.09.1947. narodna vlast ulazi u Pulu, koja je pune dvije godine bila pod angloameričkom upravom. Ivan Motika simbolično preuzima ključ grada Pule iz ruku pukovnika Orvooda savezničkog komandanta u gradu Puli.
Međutim, svojevrsne perfidne igre, napetosti i natezanja i dalje se nastavljaju oko razgraničenja da bi 1953. godine zapadni saveznici objavili tripartitnu deklaraciju kojom predlažu da se čitav slobodni teritorij Trsta, što znači zona “A” i “B” preda Italiji, što uključuje i Bujštinu i Slovensko primorje. Veoma odlučan, smion i dalekovidan odgovor Tita u obrani Jugoslavenskog, točnije Hrvatskog i Slovenskog teritorija, porukom saveznicima da se to može postići samo ratom (poznata Tršćanska kriza) imao je presudnu ulogu o konačnoj sudbini Istre i time poremetio planove zapadnih sila o njihovom naumu. Osobno je izvršio smotru vojnika kod Postojne.
Napokon
Londonskim memorandumom o suglasnosti 1954. stvoriti će se uvjeti za povoljan
razvoj jugoslavensko-talijanskih odnosa i omogućiti suradnju naroda na ovim
prostorima.
Ovim sporazumom je utvrđeno da Zona A Slobodne Teritorije Trsta prelazi pod
civilnu vlast Italije, a Zona B pod civilnu vlast Jugoslavije. Izuzetak su bili
manji teritorijalni ustupci na granici, poput grada Milje (Muggie), koji je bio
u Zoni B, ali je pripao Italiji, dok je Jugoslavija iz bivše Zone A pod svoju
upravu dobila sela Hrvatini, Plavje, Eleri i Spodnje Škofije.
Saveznička komisija četiriju velikih sila nije mogla zanemariti ovaj realitet kao i činjenicu da su ovi prostori naseljeni većinskim slavenskim življem.
Osimski sporazum 1975.
Konačno je Osimski sporazum 1975. godine jedan od najvećih uspjeha Titove
vanjske politike, koja će smiriti povijesne strasti na Jadranu, čvrst i trajan
temelj odnosa sa susjednom Italijom uspostavom interesnog prijateljstva i tako
trajno riješiti veoma važno Jadransko pitanje.
Bivša zona A s gradom Trstom definitivno je pripala Italiji, a zona B
Jugoslaviji, na temelju Londonskog memoranduma iz 1954. Sastavni dio Osimskih
sporazuma jest i sporazum o obeštećenju talijanskih esula koji su napustili
zonu B, Istru i Dalmaciju.
D.D.
