Slobodni i demokratski izbori. Izravni izbor predsjednika, izravno biranje parlamentarnih predstavnika, biranje stranačkih i nezavisnih lista, osnovna je zadaća izbora na ispravan način utvrditi volju građana. Transparentnost cjelokupnog izbornog procesa i svaki korak mora biti jasan svim sudionicima izbora te podložan provjeri.
Ako sudionici izbora izgube povjerenje u izborni proces, neće prihvatiti rezultate izbora. Glasovanje mora biti tajno. Izborno povjerenstvo bilježi kad građanka/nin pristupi glasovanju, ali nakon što je predan, glasački listić nije moguće ponovo izdvojiti i povezati ga s određenom osobom.
Nužan uvjet slobode je i anonimnost. Prilikom glasovanja potrebno je utvrditi identitet osobe, utvrditi njeno pravo pristupanju izbora, evidentirati izlazak i spriječiti duplo glasovanje.
Također je nužno nadzirati proces ispunjavanja i predavanja listića kako bi se spriječilo ubacivanje većeg broja listića.
Covid 19 cementira prodor tehnologije u sve pore društvenog života, mnogi zagovornici glasovanja putem interneta, vide rješenje mnogih problema, od povećanog sudjelovanja građana u izborima do velikih novčanih ušteda u njihovoj provedbi.
Svi pokusi do sada su odbačeni zbog sigurnosnih razloga.
Jedina država koja u potpunosti omogućava glasovanje putem interneta je Estonija. Zbog svoje veličine, možemo je usporediti sa Hrvatskom. Kao i Hrvatska , uvela je osobne iskaznice s elektroničkim čipom te razvila sustav sličan sustavu e-građani na kojem se temelji realizacija glasovanja putem interneta.
Hrvatska ima specifične birače s pravom glasa koji privremeno ili trajno borave izvan zemlje i tu postoji mogućnost da bi uvođenjem glasovanja putem interneta Hrvatska ipak uvelike povećala izlaznost na izbore.
Stav je većine građana da je glasovanjem putem interneta trenutno nemoguće adekvatno osigurati i zaštititi od neželjenih utjecaja zlonamjernih napadača.
Glasovanje putem interneta se temelji na uporabi korisničkih uređaja kao što su kućna računala, tableti i mobilni telefoni u nepreglednom mnoštvu marki, modela, starijih i novih operacijskih sustava. Svaki sa svojim manama i sigurnosnim propustima.
Svi ti uređaji su u vlasništvu korisnika i nisu podložni kontrolama ili inspekcijama te su izloženi mogućim napadima kojima bi se kompromitirali izbori. Povlače se usporedbe između elektroničkog glasovanja i internetskog bankarstva. Oba procesa su naizgled ista. Bankovne transakcije preko interneta nisu sigurne, a kad bi bile potpuno sigurne, zahtjevi sigurnosti, privatnosti i transparentnosti demokratskih izbora temeljno su drugačiji od zahtjeva internetskog bankarstva.
Novčane transakcije putem interneta relativno su sigurne za krajnje korisnike, ali su istovremeno vrlo rizične za trgovce i financijske institucije.
Banke i online trgovci godišnje gube milijarde dolara na prijevarama u internetskim transakcijama usprkos znatnim ulaganjima u sigurnost i u službe za otkrivanje. Krađa imena, brojevi računa, brojevi kreditnih kartica, lozinke ili odgovori na sigurnosna pitanja omogućuju krađu identiteta i obavljanje transakcija u korisnikovo ime. Nakon što je računalo zaraženo, zloćudni softver može čekati pravi trenutak i aktivirati se samo onda kad korisnik pristupi internetskom bankarstvu.
Ako znamo da banke, koje ulažu značajna sredstva u sigurnost ipak podliježu računalnim napadima, potpuno je jasno zašto je nemoguće zaštititi pojedinačne korisnike koji često znaju malo ili gotovo ništa o sigurnosti i dobrim praksama zaštite. Tehnologija je postala lako dostupna kriminalnim organizacijama i osobama sa malim budžetom.
Tolerancija na pogreške je nulta pri glasovanju i nije rijetka pojava da rezultat izbora u nekoj izbornoj jedinici ovisi o broju glasova manjem od jedan na tisuću.
U bankarstvu se gubitak kompenzira u budućem poslovanju dok na izborima vrijedi pravilo da pobjednik odnosi sve – mala razlika u glasovima može imati ogromne posljedice i potpuno promijeniti političko usmjerenje grada, regije ili države.
Brojne metode omogućuju neovisnu provjeru svake transakcije dugo nakon njenog izvršenja. Glasovanje putem interneta, međutim, ne ostavlja nikakav pisani trag poput knjiga ili kontrolnih lista pomoću kojih bi se moglo naknadno provjeriti vjerodostojnost rezultata, a koji bi zlonamjernik morao uništiti da sakrije tragove svog djelovanja.
Zaštita privatnosti dodatno otežava jer glasovanje zahtijeva apsolutnu zaštitu, a tajnost i nedokazivost brane bilježenje rezultata glasovanja vezanih uz konkretnog pojedinca.
Glasovanje zahtjeva da izborno povjerenstvo ne posjeduje sve detalje nego samo popis glasača koji su glasovanju pristupili i ukupni rezultat izbora a svaki glasač zna točno kako je glasovao, ali ne smije imati dokaz o tome kojim bi trećim stranama mogao dokazati.
Koliko god da je sigurnost glasovanja putem interneta veliki rizik i problem za koji se velika većina stručnjaka slaže kako je trenutno nerješiv, transparentnost je daleko veći izazov i problem za koji se čini da ni nema adekvatno rješenje.
Demokratski izbori uključuju dvije ili više stranaka koje se u izravnom natjecanju bore za glasove građana i žele izbornu pobjedu. Pri tome je jedna od strana najčešće u povoljnijoj poziciji kao stranka na vlasti i barem teoretski u položaju s kojeg lakše može manipulirati rezultatom izbora.
Za uspjeh izbora i budućeg izbornog pobjednika važno je da i ostali sudionici izbora prihvate rezultat kao odraz volje naroda. Praksa koja je prihvaćena u svim demokratskim zemljama je dopustiti svim zainteresiranim stranama neovisno i samostalno nadgledanje izbora u svim koracima od promatranja postupka glasovanja na izbornim mjestima do kasnijeg prebrojavanja i eventualne kasnije kontrole glasačkih listića.
Bitna je i činjenica da kontrolu izbornog procesa može obaviti svaki građanin i bez posebnih edukacija ili stručnih znanja.
Glasovanje putem interneta, uključuje računala i softversku podršku koji se ponašaju kao „black box” s jedne strane ulaze pojedinačni glasovi građana, a s druge strane izlazi završni rezultat izbora bez mogućnosti promatranja postupka koji se odvija između. (I da nema utjecaja na glasanje, ostaje trag u računalu kako je osoba glasala, što se kasnije može koristiti)
Sustave razvijaju komercijalne tvrtke koje tehničke detalje sustava smatraju poslovnom tajnom te ne dopuštaju slobodan uvid u funkcioniranje sustava. Bez neograničenog uvida u sve dijelove sustava i bez mogućnosti nadzora sustava za vrijeme izbora, nemoguće je govoriti o transparentnosti. Programske pogreške pojavljuju se i u daleko manje važnim aplikacijama s daleko manjim utjecajem na društvo i neusporedivo manjim interesom za potencijalnu manipulaciju, a jedini način isključenja pogreške je detaljna revizija otvorena svima.
Kad bi sustavi glasovanja putem interneta koristili softver otvorenog koda i bili otvoreni nadzoru neovisnih stručnjaka, problem bi i dalje bio u činjenici da nadzor mogu provoditi isključivo stručnjaci. Obični građani ne posjeduju stručna znanja što predstavlja dodatnu prepreku prihvaćanju izbornih rezultata.
Izbacivanjem papirnatih listića i isključivim oslanjanjem na elektroničko glasovanje izborni procesi, za sada su nesigurni i netransparentni.
Glasovanje putem interneta kao najočitiji i najpoželjniji oblik elektroničkog glasovanja pogotovo je osjetljiv na rizike udaljenih napada i zlonamjernih manipulacija procesom glasovanja.
Prihvaćanjem bezgranične raznolikosti vrsta i modela uređaja u privatnom vlasništvu građana kao dopuštenih stanica za glasovanje uvodi se razina nesigurnosti koju ni jedna od ostalih karika u lancu nije u mogućnosti ispraviti.
Teleoperateri su isključivi korisnici, koncesionari hrvatskih internet komunikacija. Te tvrtke su u vlasništvu stranih korporacija. Kroz njihove optičke kapacitete bi trebala prolaziti odluka birača sa kućnog broja “tog i tog” koji je glasao za broj 1, 2 ili 3. Što ako su i oni znatiželjni? Znači ne varaju, samo znatiželjni? Samo radi analitike za nekog i za nešto da se zna kako je sa “tog i tog” kućnog broja glasalo?
Glasovanje putem interneta bi osim povećanja rizika od zlonamjernih manipulacija stranih vlada te drugih zainteresiranih strana zasigurno smanjilo povjerenje građana i ostalih sudionika izbora u izborne rezultate.
Nemogućnost nadgledanja izbora i nepostojanje mehanizama naknadne provjere i prebrojavanja glasova problem broj 1.
Teleoperateri su problem broj 2. Oni su iz telefonskih tiho pretvoreni u internet providere. I da riješimo problem broj 1, ovaj je možda još teži jer teoretski glasujemo preko inozemnog internet kanala ili ako baš hoćete preko našeg internet kanala kojega kontroliraju strane kompanije jer smo im mi dali koncesiju. I što sada?
Lijepo, ujutro na dan izbora, kao i do sada. Analogno. I ne zaboravite da je Hrvat Ivan Vučetić prvi razvio i primjenio sustav klasifikacije otisaka prstiju, papilarnih linija. Dodirujete glasački listić rukama?
D.D.
